Kako se ubiti

Unaprijed istaknutu nepretencioznost argumentiram time što se ove spoznaje, nesumnjivo imanentni i bitni dijelovi Roklicerova pripovijedanja, moraju iščačkati iz jednostavnih fabula i likova junaka koji sami sebi iskazuju prvenstveno na razini vlastitog, u pravilu autoironičnoga govora. To je nalik na tip skaza koji su u visoku književnosti unijeli ruski pisci s početka dvadesetog stoljeća (poput Šolohova i Babelja); usput rečeno, srodan čaplinovskome jeziku autoironične pantomime iz vremena nijemog filma, a koji se do danas pokazuje produktivnim pripovjedačkim (pa još uvijek i filmskim) postupkom u ocrtavanju likova s društvenih rubova.