Kamo idemo, tata?

Skrivajući se iza literarne paučine cinizma i ironije, Fournier u ovom autobiografskom romanu koji tematizira iskustvo oca dvojice hendikepiranih sinova zapravo razotkriva i sondira najtananije dijelove ljudske duše i njezinu sposobnost adaptacije na životnu tragiku. Fournier dira u najosjetljiviju žicu ljudske osjećajnosti izbjegavajući pritom jeftino sentimentaliziranje, prepuštajući nizu autentičnih vinjeta obiteljskog života da govore sami o sebi bez nepotrebnog pisnog patosa. Riječ je o djelu koje istodobno predstavlja svu krhkost ljudskog bića, ali i njegovu veličinu i snagu koju mu pruža jedino iskrena ljubav i osobna etika, rečeno kantovski: Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.