Kazališni rubovi

Dobra predstava traje i ima budućnost, a loša se raspada ubrzo nakon premijerne izvedbe. Stoga se čini da, ako ništa drugo, poznavatelji teatra, a posebno kritičari trebaju već na prvoj izvedbi osjetiti sudbinu predstave, imajući u vidu sve prethodno rečeno. Točnije, da su jedna stvar slabosti svojstvene prvoj izvedbi (trema, neizvjesnost, neusklađenost, nedoumice, kontakt s publikom i sl.), a sasvim druga nedostaci koji su nepopravljivi i vode skidanju predstave s repertoara. Zato se i događa da uslijed nekih izvanestetskih faktora – kao što je rejting dramskog autora, redatelja ili glumaca, ili je možda u pitanju i sama kazališna kuća i njezino kotiranje u danom momentu – isti rezultiraju nekritičkim prihvaćanjem kazališnog čina sumnjivih ili nikakvih vrijednosti. Takva je nekritičnost pogubna ako dolazi upravo od onih najpozvanijih za procjenu kazališnog čina – kritičara. –ulomak iz knjige. Knjiga je izuzetna po načinu na koji promišlja kazalište. Prvi dio mi je najdraži. Kuzmanov tu jednostavnošću bukvara govori o onom bitnom u kazalištu. To ti otprilike dođe kao da opisujući prste, nos, uši, noge, itd. dotakneš samu dušu čovjekovu. Sjajno. Drugi dio plijeni svojom originalnošću u pristupu, a treći sadrži kvalitetne eseje. Čitajući Kuzmanova osjetio sam da se u meni budi ona stara radoznalost zbog koje bih da sam u Skoplju ostao barem sedam dana duže kako bih vidio dovoljan broj predstava da upoznam to kazalište koje je izrodilo takvu vrstu kritičara. –Jovica Popović, dugogodišnji kazališni kritičar Radio Dubrovnika