Knežev dvor u Dubrovniku : utvrda – palača – muzej

Katalog izložbe. Voditeljica projekta Pavica Vilać. Zgrade Kneževa dvora i Vijećnice bile su sjedište najvažnijih državnih institucija Dubrovačke Republike, pa su vanjski i unutarnji prostori bili opremljeni ikonografskim programom koji je prikazivao ideale Dobre Vlade (Salomonov sud, Eskulap, Pravda i Snaga, citati pripisani Solonu i Likurgu) i svetačkim likovima koji su simbolizirali nebesku zaštitu (Bogorodica, Sv. Vlaho, Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Petar i Pavao i dr.). U spisima i registrima koji su se čuvali u Dvoru bila je pohranjena memorija Republike: odluke vijeća i drugih državnih tijela, privilegiji i ugovori sa stranim vladarima, diplomatska prepiska itd. Budući da je u Dvoru također djelovao notarijat i čuvali se notarski spisi, u zgradu su ulazili građani da bi registrirali ugovor, sporazumjeli se o arbitraži i poduzeli razne druge korake vezane uz njihova prava i obveze. Neki od originalnih ormara za čuvanje tih spisa iz 18. stoljeća stoje na svome mjestu i danas. Osim “službene memorije”, na nizu mjesta u zgradi sačuvani su grafiti kojima su pojedinci ostavili neformalni trag o sebi (natpisi, crteži brodova, zmaja itd.). U Kneževom dvoru i Vijećnici odvijale su se važne državne ceremonije, kao što je prijem stranih izaslanika i obredni prijenos vlasti na novog kneza početkom svakog mjeseca. Najuglednije strane goste pozivalo se i da odsjednu u Dvoru. No, ti isti prostori koristili su se također za slavlja i razbibrigu: u dvorani Velikoga vijeća do sredine 16. stoljeća održavali su se i plesovi, kazališne predstave i zabave mlade vlastele. Pod trijemom Kneževa dvora obavljala se smjena državnih dužnosnika na prvi dan u godini, a ondje su se okupljala i najviša državna tijela kada su odlazila u svečane procesije. Trijem je služio i kao gledalište otkuda su državni dužnosnici promatrali svečanosti i javne obrede, na pr. proslavu gradskog zaštitnika Sv. Vlaha, karneval i odlazak poslanika koji su nosili tribut u Carigrad. Za vrijeme mjesec dana trajanja mandata knez je morao stanovati u Dvoru, da bude na raspolaganju u slučaju potrebe, ali i zato da se ne bi prečesto pojavljivao u javnosti. S njime se u Dvor selila i njegova obitelj. Osim njih, u Dvoru je živio ključar s obitelji u potpuno opremljenom stanu na polukatu. Ključar je ujedno brinuo o održavanju zgrade (čišćenju, tamanjenju miševa i sličnome). U nizu prostorija, uglavnom u prizemlju, živjeli su zatvorenici, a s majkama zatvorenicama privremeno su ostajala i njihova novorođenčad. Zatvorenici su se načelno uzdržavali uz pomoć obitelji i milodara, no država je po potrebi skrbila za njihovu egzistenciju, pogotovo ako bi se razboljeli. Komunikacija s posjetiteljima preko vratašca je bila slobodna, a u tamnicama je uglavnom bilo više zatvorenika, tako da se vrijeme kratilo i kartanjem. Budući da je Knežev dvor nije bio samo sjedište državnih institucija i ureda, nego i zgrada u kojoj se danonoćno živjelo, u njemu je postojala odgovarajuća infrastruktura. Nažalost, od nje je malo sačuvano, pa većinu informacija crpimo iz arhivskih dokumenata. U potkrovlju Dvora nalazila se kuhinja, a uz nju kokošinjac. Do danas su djelomično sačuvani zahodi u prizemlju u kojima su bile daske s rupom, a uz njih umivaonik. Također su se rabili prijenosni zahodi u obliku klupice u koju se uglavljivala posuda s poklopcem, a tamnice su imale vlastite zahode (septičke jame). Na više mjesta u Dvoru stajale su staklene ili keremičke posude za mokrenje (orinali). Dvor je već od 1445. bio priključen na novoizgrađeni vodovod, iz kojega je voda tekla u umivaonike i fontanu u atriju. Hladnoća se suzbijala loženjem drva u kaminima, od kojega su u jednoj prostoriji išle šuplje cijevi za zagrijavanje zida, a oko kneževa kreveta se u zimskim mjesecima postavljala “krletka” od drva. Nella Lonza