Kolbeinnov otok

Pripovjedač, kojemu je to u ovom egzistencijalističkom remekdjelu jedina stvarna legitimacija, u navali empatije posjećuje duševnu bolnicu ne bi li nekako pomogao svom prijatelju iz djetinjstva da se iščupa iz ponora depresije. Prijatelj je, inače, potpuno razbarušena, nekonvencionalna i neprilagođena jedinka kojoj tupave psihijatrijske intervencije čine razornu štetu. Stoga „pripovjedač“, koji je po habitusu integrirana osoba uobičajenog ponašanja, odluči prekršiti sve društvene norme kako bi oteo prijatelja i sklonio ga od represije sustava. Tijekom bijega islandskim prostranstvom „pripovjedač“ spoznaje da je „depresivni prijatelj“ zapravo zrcalna slika njegovih vlastitih strahova i socijalnih ograničenja i uviđa da mu njegov slobodni duh pruža ruku spasa u sudaru s algoritmima hladne, bezosjećajne društvene kompeticije.