Konci i konopci

Anđelko Vuletić je čvrsto odlučio da opjeva po redu sve elemente (vodu, vatru, itd.), padeže, glagolska vremena i pravopis. To je neka vrsta automatskih tekstova na zadane teme, shematizirano pubertetsko samopouzdavanje u bestidnom komotnom poigravanju poslovicama, uzrečicama, besmislenom igrom riječi, asocijacijama po zvuku, lišenih svakog smisla osim smisla geste. Pitanje, što je ovaj pisac htio ne spada u područje literature, pa o tome nećemo ovdje niti raspravljati. (Telegram, Zagreb, 1961, Šoljan) Vuletić je pjesnik moderne i slobodne versi?kacije. On ne služi versifikaciji nego ona njemu… Pjesnik pokušava da uhvati bitne oblike sistemskog odnosa meta?zičkih sila prema čoveku«. (Zoran Gluščević, Književnost, Beograd) Ne dešava se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika… Vuletićeva poezija osvaja nas čudesnim saglasjem stvarnosti i traganja za beskonačnim. (Alaim Bosquet, Figaro, Paris) Bez imalo sumnje, možete tvrditi da ova poezija dolazi od velikog pjesnika, odnoseći sve što joj se ispriječi na putu, a ne dotičući ništa od onog što nije bitno. Vuletićeve pjesme postaju dio onog tko ih čita (Poésie ’84, Paris)