Kritika moći suđenja

Kritika moći suđenja, treći je nastavak kritika velikog njemačkog filozofa Immanuela Kanta, prvi put objavljena 1790. godine. Dok se u prvim dvjema kritikama (Kritika čistog uma i Kritika praktičnog uma) Kant bavi metafizikom i moralom; u trećoj se okreće estetskoj dimenziji ljudskog iskustva, pokazujući kako nam naša iskustva prirodne i umjetničke ljepote,, te uzvišene veličine i moći prirode daje opipljiv dokaz da nam je moguće ne samo formiranje moralnih namjera već i ostvarivanje naših slobodno odabranih ciljeva unutra prirode kako je doživljavamo. Preduvjet shvaćanju Kritike moći suđenja, počiva u svijesti da estetika izvorno nije nauk o lijepome, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji, koja time omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija.