Krvava odaja i druge priče

Te 1992. godine, nakon prerane smrti Angele Carter (r. 1940) ožalošćena književna javnost – od Margaret Atwood do Salmana Rushdiea – oplakivala je mitsku i bajkovitu figuru, bijelu vješticu britanske literature. Pa ipak, tekstovi ove zbog njene benevolentnosti i topline omiljene spisateljice i novinarke, nerijetko su doživljavani kao uznemirujući, čak subverzivni. Evo zašto. Središnju poziciju u stvaralaštvu Angele Carter zauzima dekonstrukcija, a potom preispisivanje temeljnih narativa zapadnoga svijeta. Njena je agenda transformativna: svježim iščitavanjem kulturalno signifikantnih tekstova – onih Marquisa de Sadea, te bajki i narodnih predaja, Carter konzekventno i to iz feminističke vizure revizionira pitanje roda, konkretno perverziju patrijarhalnih seksualnih obrazaca. Možemo stoga reći kako je ova kultna autorica najpoznatija po feminističkom rekreiranju tradicionalnih bajki imajući u fokusu prije svega latentno, neiskazano i tabuizirano u njihovom tkivu. Nasilje i okrutnost u svojim tekstovima Angela Carter koristi kao feminističku strategiju, zbog čega joj se upućuju kritike kako u pokušajima destruiranja kulturnih stereotipa i struktura moći ona tek reproducira maskulinu pornografiju, čime na koncu i sama podržava seksističke, mizogine ideologije. Vlastita socijalistička uvjerenja Carter ne razrađuje kroz realistični modus, suprotno većini autora srodne provenijencije. Ona to čini u okvirima fantastične fikcije. Objavljena 1979. godine, Krvava odaja i druge priče (The Bloody Chamber and Other Stories) njezina je vjerojatno najglasovitija knjiga koja ju je i planetarno proslavila. U zbirci nalazimo deset fantazmagoričnih pripovijesti nejednake duljine, inspiriranih klasičnim bajkama, legendama i folklorom, no Angela Carter ih pročišćava od naslijeđenog moralizatorskog i didaktično-pedagoškog balasta izvornika. Mnoge su bestijarijskog određenja – tri vučje (Vukodlak, Vučica Alisa te Vučja družina prema kojoj Neil Jordan 1984. snima horor film) kao inačice Crvenkapice i tri mačje (u Angelinoj izvedbi posve burleskni Mačak u čizmama te dvije varijante pripovijetke o Ljepotici i Zvijeri – Udvaranje gospodina Lyona i Tigrova nevjesta). Lišena životinjskih figura, naslovna priča Krvava odaja erotizirana je posveta Perraultovoj legendi o Modrobradom, ali i poigravanje s de Sadeovim imaginarijem. Dok Carteričin markiz podsjeća na de Sadeovog kanibala Minskog, markizova sedamnaestogodišnja nevjesta nalikuje nesretnici Justine (Justine ili nedaće kreposti). Priča Gospodarica kuće ljubavi koketira s vampirskim žanrom, ishodište Vilinskog kralja u germanskoj je legendi, dok je hipnotična pripovijest Snježno dijete melanž bajki o Snjeguljici i Trnoružici. Ova incestuozno-nekrofilna epizoda u bijelom pejzažu najlirskiji je i svakako najzazorniji moment zbirke.