Martinove strune

U svim velikim promjenama neki odlučuju, a neki slijede. Neki jer ne mogu, neki jer misle da ne mogu drukčije. Sviđalo im se ili ne. Ovo je priča o odlasku u tuđinu, ispričana kroz likove sljedbenika. Mladen je arhitekt koji u Hrvatskoj devedesetih ne vidi nikakvu perspektivu. Čim se pruža mogućnost, odlučuje otići. Za njegovog osmogodišnjeg sina i nezaposlenu ženu put u obećanu zemlju vodi kroz samotnost, strah, neočekivana otkrića i prijateljstva. A cilj ostaje neizvjestan. Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u sigurnost i ispravnost svojih stajališta. Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj iznad rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu… Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić… (Rade Jarak)