Meke ulice

Kada je 2006. godine Damir Miloš objavio kratki roman Kornatske priče, bio je to ujedno njegov povratak na njemu dobro poznat teren, moru i otocima. Prema Miloševim rječima, bio je to pokušaj da se izrazi doživljaj mora, Kornata prije svega, oslobođen uobičajenih fraza koje se već godinama neumoljivo i nekritički pripisuju moru. Jer more je samo nezainteresirana voda koja ne mari za nas, ljude, ne napada nas golemim valovima, niti tjerano vjetrom pokušava potopiti naše brodove. More nije ogledalo u kojem bismo mogli ugledati i pronaći svoju dušu. More nas ne može zagrliti. Ono nije svjedok našeg postojanja, jer more nema pamćenje. Ona je obična slana voda, dosežući samo do obale. Sve je ostalo naša mašta, ili strah pred morem, onim što ne razumijemo. A pripisujući mu ljudske osobine samo se udaljujemo od njegove tajne, tajne koju on ni na koji način ne skriva, osim svojom dubinom. Meke ulice treba čitati kao nastavak Kornatskih priča, kao još jedan kratki roman u kojem je Miloš dosegao razinu literarne mudrosti, poznatu doista rijetkim piscima. Pojedinim dijelovima Meke ulice se ljepotom i lucidnošću približavaju koanima starih zen majstora i pričama zaboravljenih kineskih mistika. Miloš pripovijeda o vjetrovima, olujama i plovećim otocima, o tome zašto se ne može pričati s galebovima i ravnim otočkim stazama, o tome kako kornatski otoci jašu vjetar i koji je otok najbrži, o tome koje je boje med divljih pčela i u kakvoj je on vezi s arktičkim ledom, o brodu od afričkog drveta čiji su red plovidbe i odredište nepoznati putnicima, o kamenju koje se sjeća, o sjenama vatre i o tome kako se dočekuju oluje, o stvarima koje ne razlikuju vodu od vjere i nadi preživjeloj u drvenoj dršci ostiju, o tome kako to izgleda kad se more ogleda u nebu, o jedrenju natraške, o mjestima gdje se udaljenost mjeri maslinovim stablima, o ledu koji tone, i opet o vjetrovima. Vjetrovi pušu, prestaju, oluje prolaze, čini mi se da živim samo od promjena u okolini. Kad bi sve stalo, kad bi odjednom sve utihnulo, ovaj bi se brod, premda na moru, jednostavno ukopao. Sve bi, poput jedara bez vjetra, odjednom splasnulo. Bez vjetra, ponekad pomislim, i more bi nestalo. No, ne pamtim da smo ikada ostali bez vjetra.