Metodologija obrade graditeljskog naslijeđa

Knjiga je izvrstan i sustavan pregled djelatnosti arhitekata u istraživanju graditeljskog naslijeđa. Napisana je kao doktorska disertacija još 1977. godine, dopunjena novim istraživanjima 1997., da bi sada konačno pripremljena izišla iz tiska. Temeljena je na tridesetogodišnjem iskustvu autora na istraživanju i obnovi nekih od najznačajnijih spomenika hrvatske graditeljske baštine. Ta disertacija, neobjavljena, služila je kao priručnik na poslijediplomskom studiju “Graditeljsko naslijeđe”. U knjizi se, prvi puta kod nas, problematika izučavanja graditeljske baštine tretira ne samo s umjetničkog, kulturno-povijesnog ili etnografskog stajališta, nego je obuhvaćena svestrano, vodeći računa o svim faktorima koji su na graditeljsku baštinu mogli utjecati. Obrada graditeljskog naslijeđa temelji se na: izravnom proučavanju građevine ili ambijenta proučavanju arhivske građe (dokumenti, nacrti, fotografije) proučavanju utjecaja na nastanak građevine J. Marasović iznosi niz radova u kojima ilustrira razne probleme koji se nameću u pročavanju graditeljske baštine. Ističući potrebu vrlo preciznog snimanja arhitektonskih objekata, on je upozorio na propuste G. F. Niemanna za kojega se do tada smatralo da je najpreciznije snimio ostatke Dioklecijanove palače. Na primjeru ranosrednjovjekovne crkvice sv.Trojice u Splitu upozorio je kako se iz preciznog snimka mogu ustanoviti faze u gradnji što nije bilo uočeno do tada. Obrađena je statička i konstruktivna komponenta građevnih oblika, posebno luka sa zategama kao izvornim načinom konstruiranja, te kasnogotičkog luka kao statičke vrijednosti.