Mikrokozmi

“Magrisevi Mikrokozmi – jednako u svojemu narativnome dijelu kao i u onome kulturno-antropološkom i filozofskom – govore o svjetovima u malom koji opstoje u svojem tršćanskom ishodištu, ali obuhvaćaju i sjevernotalijansko područje, napose osebujnu Furlaniju, kao i hrvatski sjevernojadranski i istarski te slovenski i austrijski prostor. Svjetovi u malom koje »junak« osjeća kao svoj zavičaj, kao grad/selo prebivanja, ili kao mjesto zavičaj, u koje često navraća, redaju se jedan za drugim, puni opisa ambijenta prošlosti, ljudi i njihovih sudbina.Čas su to lagune, mjesta na vodi, čas Collina, područje jugoistočno od Torina, s mjestima Cambiano, Pacetto, San Pietro… znameniti Pijemont koji je odigrao važnu ulogu u stvaranju Italije i definiranju njezina identiteta, ali je utjecao i na Magrisa, jednako u mladim kao i zrelim godinama života. Susretanje i prožimanje geografskih odrednica, povijesne i kulturne baštine, pragmatične politike i ljudskih sudbina, nazočno je na svakoj stranici Magrisova romana o mikrokozmima. U poglavlju »Apsirtidi« iznose se podaci o Cresu i Lošinju, napose o mjestima Lubenice, Miholašćica, Osor, Punta Križa, o Malome i Velome Lošinju… od prapovijesti do našeg doba. Pisac taj prostor doživljava kao »epski i homerovski krajolik u kojemu nema mjesta za psihološke zavrzlame i srdžbe«, doživljava ga kao osebujno utjelovljenje civilizacije, ali i kao mjesto osobnih emotivnih uspjeha.” (Miroslav Bertoša) “Cres je jedan od tisuću istočnojadranskih otoka što ih je Plinije pažljivo prebrojio. Još davne 1771. opat Fortis, putnik prosvjetitelj koji vjeruje u napredak, ali s ogradama, drži ga jednim otokom zajedno s Lošinjem, unatoč uskom kanalu koji ih razdvaja u Osoru gdje su se u stara vremena smjestile prve pretpovijesne naseobine. Cres i Lošinj okomito presijecaju Kvarner i njegovo su srce, a nakon otočića koji ih okružuju na krajnjem južnom dijelu – Ilovika, Srakana, dvaju Orjula – širom se otvara ono drugo more, drugi svijet. Kvarner je susret prozračnoga venecijanstva i sjetne kontinentalne Mitteleurope koja se u Rijeci konačno stapa s Jadranom, to je zgusnuta toplina bijelih obalnih kuća; malo podalje započinju širi prostori kamena i samoće morske površine ili bujne vegetacije, istok i jug raskošniji, blaži od te nepristupačne sjevernjačke oštrine što još postoji u svjetlu i u kamenju Istre i Kvarnerskih otoka.”