Mogućnost točke

Na samom početku ovog osvrta prisiljen sam podnijeti jednu notornu književnokritičku (samo)diskvalifikaciju. Dosadašnji pjesnički rad Zorana Kršula (devet pjesničkih knjiga, od Dodirnuti prstom iz 1980. do Etimologije tame iz 2004.), naime, gotovo uopće ne poznajem: susreo sam se tek s nekoliko pjesama rasutih po gdjekojem časopisu, panorami ili antologiji. Jedina autorova knjiga koju sam zaista imao u rukama svezak je naslovljen Ubojite pjesme, koji Kršulovi stihovi dijele s onima Damira Sirnika i Milorada Stojevića. U trenutku pisanja, zbog fizičke nedostupnosti, naznačeni deficit nisam u mogućnosti korigirati. No, zašto je sve to, budući da se ne namjeravam baviti cjelokupnim pjesnikovim opusom, već se tek kratko osvrnuti na njegovu posljednju knjigu, uopće važno? Prije svega jer je, kako u uredničkoj bilješci tvrdi Ervin Jahić, Zoran Kršul ispisivač jednog od najrelevantnijih poetskih rukopisa unutar svoje generacije, a Jahiću, kao pjesniku, antologičaru i uredniku nemam razloga ne vjerovati. Iako se pjesnički formirao pomalo van generacijskih tokova, domete njegova pjesnikovanja, prema navedenom, trebalo bi mjeriti s onima primjerice već spomenutog Stojevića, Branka Maleša, Gordane Benić ili Anke Žagar, kao i po hitnom postupku popuniti neoprostivu rupu u čitanju. Posljednja pjesnikova knjiga, Mogućnost točke, gorespomenutoj generacijskoj konkurenciji, međutim, teško može parirati. Usprkos stilskoj ujednačenosti, visokoj razini konceptualizacije i generalno solidnoj zanatskoj izvedbi, čitamo vrlo neujednačenu i, čini se, pomalo nasilno sklopljenu knjigu. Njezin središnji, najuspjeliji, u pojedinačnim pjesmama i vrlo suvereno ispisan ciklus naslovljen Na pikniku, koji udomljuje i naslovnu pjesmu, proširen i nadopunjen ponekom u druge cjeline zalutalom pjesmom mogao bi, čini mi se, sasvim lijepo funkcionirati kao zasebna, mnogo uspjelija pjesnička knjiga.