Moja druga Arkadija : istarske teke

DUKIĆEVA MORALISTIČKA UTOPIJA Neveliki, premda raznovrstan, književni je opus Ante Dukića ostao na marginama suvremene hrvatske književnosti, iako ne i posve zaboravljen. Razlozi tome mnogobrojni su, ali prije svega treba istaknuti da u snažnoj, nadirućoj bujici književnih tokova i tendencija svoga vremena Dukić nije imao dovoljno stvaralačke snage da se kontinuiranijim prisustvom u literaturnom životu, te znatnijim i značajnijim opusom, približi samoj književnoj matici. S druge strane, nepobitno je da je i njega, poput većine istarskih književnika njegove generacije, zadesila sudbina neizbježne marginalizacije, što zbog djelovanja izvan glavnih tokova matične književnosti, što zbog promicanja već neaktualnih preporodnih ideja koje su u onodobnoj književnosti, dakako, mogle zvučati samo anakrono i naivno. Pa ipak, te su ideje u Istri i za Istru još uvijek imale smisla i nadalje bile aktualne i pokretačke. Jer, povijesne su okolnosti odredile da se završnica hrvatskog preporoda, na stanovit način, dogodi upravo u Istri, a to nije moglo biti bez posljedica po ukupni kulturni život, i posebno po književnost. Razumije se, iza tog snažnog, pa makar i zadocnjelog preporodnog vala, u literaturi je ostalo odviše balasta, odviše djela i djelca koja prije spadaju u povijest kulture no u umjetnost riječi, da bi se lako prepoznala i objektivnije vrednovala ona književna ostvarenja koja su svojim umjetničkim kvalitetama nadrasla vlastitu utilitarnost i efemernost dnevnih poruka. Ali, kada je riječ o Anti Dukiću i njegovu kratkom romanu „Iz dnevnika jednog magarca”, svaka je dvojba izlišna: već u trenutku objave ove simpatične knjižice njene su anakrone ideje otpale kao suho lišće iza kojeg se pomolila suptilna literarna struktura koju vrijeme nije moglo nagristi. Dakako, ta struktura podrazumijeva i one slojeve ideja koje je moglo osjetiti, shvatiti i prihvatiti i Dukićevo vrijeme. Jer, osim narodnjačkog naivizma, gotovo nevinog u svojoj idealnoj projekciji društva, projekciji koja nikako nije mogla prionuti uz već sasvim drukčiju hrvatsku stvarnost dvadesetih godina, Ante Dukić je u svom romanu dao moderan i sugestivan predložak kritike aktualnih društvenih odnosa na selu, socijalno duboko raslojenom, još uvijek zaspalom, inertnom, prepuštenom logici samodogađanja koju su, razumije se, u uzajamnoj sprezi koristili seoski zelenaši i nemoralni duhovnici da bi taj jaz učinili što dubljim i neprelaznijim. Dukić je minuciozan promatrač. On uočava svaki detalj tih odnosa i majstorski ga ističe, ali vlastiti prijedlog njihova rješavanja on svodi na naivno uvjerenje da će se tek prosvjećivanjem postići boljitak i socijalne promjene. Tom krugu ideja treba, doduše, pridodati njegovu opetovanu slutnju da će do promjene svakako doći, ali on je ne vidi u revoluciji, već u postupnom preobražavanju svijesti pojedinaca.