Mrtva priroda i živo srce

Mrtva priroda i živo srce: pismima kroz crveno Vodopijina je knjiga pisama knjiga o samoći upućena gluhim primateljima pod ljudskim svodom u kojem su tople boje svijeta izbijeljene do tišine. Bijela tišina u sjećanjima usamljenog šetača Johna Barryja. Njegovi «slučajevi» nisu harmsovski, literarni, njega ne zanima šok ili iznenađenje kao posljedica bizarnosti i groteskne nelogičnosti, jer je njegova ljudska i književna narav drukčija, jer je njegova usamljenost rousseauovska – zato se lako poistovjetiti s Barryjevim unutarnjim pitanjima i projiciranom napetošću između mrtve prirode (prohujalih bića, uzaludnih senzacija i nevažnih fenomena) i živog srca koje još uvijek nježno čuva nepronevjerene ideale. (…) U ovoj je proznoj/kriptopoetskoj, neobičnoj knjizi Vodopija sabrao iskrene i sugestivne retke. Pogodio tamo gdje nije lako pogoditi – u neutješno srce čitatelja. Direkan, rijedak pogodak u središte crvenog.