Nemirnica

Nemirnica – naslov je novog romana Mihaele Gašpar čija se radnja, kao i u njenim prethodnim proznim djelima, odvija u za nju amblematskom mikrokozmosu obitelji, sve uz stilski minuciozno poniranje u stanje psihe protagonista naizgled sasvim običnih životnih priča. Naslovni pojam ‘nemirnica’ zapravo je metaforički otklon od naziva elementa satnog mehanizma koji njegovo otkucavanje čini mogućim i monotono preciznim – jer, kaže autorica, i čitav svijet otkucava. Čovjek nikada o tome ne misli, zaokupljen je bučnijim stvarima. Tog otkucavanja nije bio svjestan ni glavni lik romana, premda je pola života proveo radeći kao urar, sve dok ga njegovo bolesno srce i prijetnja da će prestati otkucavati nije podsjetila na taj jednostavni ponavljajući zvuk… Svake se večeri, dok je zakopčavao dugmad na svojoj pidžami i pozdravljao s vlastitim odrazom u ogledalu, glavni lik ovog romana, Josip Majdak, pripremao za vlastitu smrt. Svake se večeri odvijaju i naše generalne probe umiranja u kojima, baš kao i Josip Majdak, liježemo s nadom da ćemo iduće jutro ipak ustati. Kad položimo glavu na jastuk, pernati ili anatomski, ono što diše kraj nas, ona nejasna prisutnost koja ostaje kad se ugase i svjetlo i sjena, okupana i očišćena od dana, naša je savjest. Ujutro ustajemo tiho i iskradamo se iz postelje da je ne bismo probudili. Neka naša savjest spava zauvijek! Ali savjest Josipa Majdaka sjedi razbuđena u tami noći i više nikada neće usnuti. Dovući će u postelju sve one na koje je on odavno zaboravio i sad, pri kraju života, sjedi okružen proživljenim koje nije ni bolje ni gore od onog našeg. U tom krugu sjede pokojnici, živi i oni o kojima se ne zna. Krug je to životnih okolnosti – zamka u koju dospijevamo odmah nakon rođenja. Ako će čitatelj suditi Josipu Majdaku, možda će suditi i sebi. Laka ti noć, savjesti!