O književnosti

Čedomil, Jakša (pravo ime Jakov Čuka), hrvatski književni kritičar (Zaglav na Dugom otoku, 16. VII. 1868 – Rim, 1. XI. 1928). Završio bogosloviju u Zadru 1888. Studij nastavio u Rimu, gdje je 1890. postigao doktorat iz crkvenog prava. Obavljao je razne svećeničke dužnosti kao kateheta, kapelan i kanonik u Zadru te prepozit splitskoga Kaptola. God. 1926. imenovan je rektorom Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Uređivao Glasnik Matice dalmatinske 1900–03. Književnom kritikom prestao se baviti 1903. S dobrim poznavanjem suvremene europske kritičke misli (H. Taine, G. M. C. Brandes, P. Bourget, Ch. A. Sainte-Beuve, F. De Sanctis, E. Nencioni) Čedomil je prihvatio visoke etičke i estetske kriterije u vrednovanju književnog djela. Smatrajući tradicionalnu hrvatsku književnu kritiku slabom, težio je prevrednovanju dotadašnjih ocjena djela hrvatskih pisaca. Negativno je ocijenio roman U registraturi A. Kovačića, E. Kumičiću predbacio je romantičarsko nasljedovanje Šenoinih djela, A. Harambašića smatrao je netalentiranim i lošim pjesnikom. Vrlo je povoljno mišljenje imao o K. Š. Gjalskome kao sljedbeniku ruskog realizma, a S. S. Kranjčevića doživljavao je kao izvornog pjesnika snažna nadahnuća, koji se univerzalnom motivikom uzdigao iznad regionalnosti svojega doba. Kritike je objavljivao i u talijanskim i hrvatskim časopisima, a u tzv. sukobu starih i mladih nastojao je pronalaziti kompromisna rješenja. Izbor iz književnih kritika objavljen mu je u knjigama Prikazi i rasprave (1943) i O književnosti (1944). Pisao i o talijanskoj, ruskoj i francuskoj književnosti, a kao stručnjak za crkveno pravo izravno je surađivao na stvaranju konkordata i međuvjerskih zakona.