Običan život

Najznačajnija dva aspekta rada Lydie Salvayre su njezino pažljivo promatranje i njezin glas, točnije, način na koji ona vidi stvari i kako ih opisuje. Promatrajući suvremeno francusko društvo, Salvayre je prestravljena i zgranuta onime što vidi. Njezin je pogled posebno pronicljiv, mogla bi njime otvoriti ostrigu na udaljenosti od nekoliko metara (da se poslužimo frazom P. G. Woodehousea). Probijajući se kroz službeni panglosovski diskurs koji na sva usta hvali francusko blagostanje i društveni napredak, ona primjećuje kulturu pogođenu raširenom otuđenošću, nejednakošću i institucijaliziranom brutalnošću. Prikazujući bez straha te fenomene u svojim romanima prisiljava čitatelja da se suoči s oblicima organizacije francuskog društva koje bi on možda radije previdio. To ne znači da je njezin glas, glas nekog instinktivno dogmatičnog društvenog realiste. Baš suprotno tomu, njezino pisanje je precizno iznijansirano, ponekad komično, uporno zagrižljivo, i ironično beskompromisno. Ne nedostaje mu ništa osim obzirnosti, i ono predstavlja jednu vrstu angažirane književnosti koju nismo imali prilike vidjeti već dulje vrijeme jer, da budemo potpuno iskreni, prema kanonima našeg ukusa takvo pisanje nije smatrano modernim, nego duboko uznemirujućim. Suzanne, glavni lik i pripovjedač romana (originalni naslov La Vie Commune), sredovječna glavna tajnica otuđena je od onih s kojima bi, barem teoretski, trebala biti najbliskija. Odnosi te dugogodišnje udovice s njezinom kćeri, najblaže rečeno, teški su. A prema susjedu koji joj se, koliko god mu taktika bila bljutavo sentimentalna, udvara na dirljivo iskren način, ne osjeća ništa doli prijezira. Pogotovo ne može podnijeti novu tajnicu koja joj se doselila u ured. Sve u vezi s njom nepodnošljivo je vulgarno. Ona puši. Kad ne puši, glasno žvače žvake. Voli kratke haljine i trećerazredne pisce. Divljački se iza leđa izruguje njihovu poslodavcu (kojeg Suzanne iznimno cijeni), a pred njim pokazuje svoj vragolasti šarm. Suzanneina mržnja prema novoj kolegici raste tijekom romana, te je postupno potpuno obuzima. Gotovo da ne može uobličiti svoje osjećaje, koliko su snažni: Zazirem od nje. Gnušam je se. Gnušam je se. Opsesivan, iterativan oblik te izjave lijepo predstavlja glavnu strategiju pripovijedanja kojom se Salvayre koristi u romanu, knjizi koja se više nego ičim drugim bavi načinima na koje tričave nevolje mogu ponekad poremetiti vrlo krhku ravnotežu koju se trudimo održati balansirajući na užetu obična života. ( Warren Motte, dio opširnijeg teksta objavljenog u Zarezu )