Pereira tvrdi

Autor Antonio Tabucchi započinje opis svog romana Pereira tvrdi riječima: Pereira na portugalskom znači kruškovo drvo i, kao i sva druga imena voćki, prezime je židovskog podrijetla, baš kao što su u Italiji prezimena židovskog podrijetla imena gradova. Time sam želio iskazati počast narodu koji je ostavio dubok trag u portugalskom društvu i koji je u povijesti pretrpio velike nepravde. Ali još jedan razlog, ovaj put književne naravi, potaknuo me da odaberem to prezime: Eliotov mali intermeco pod naslovom What about Pereira? u kojem dvije prijateljice u razgovoru prizivaju tajanstvenog Portugalca po imenu Pereira o kojem se više ništa neće doznati. O svom Pereiri, međutim, polako sam doznao štošta… Ovo je početak objašnjenja jednog od najznačajnijih romana ovog talijanskog autora i stručnjaka za portugalsku književnost, koji je još od 2000.g. česti kandidat za Nobelovu nagadu za književnost. “Pereira tvrdi” roman je čija veličina, hipnotična snaga i uvjerljivost proizlaze iz nečega što čitatelju ostaje tajnom. Zaista je malo takvih knjiga. Nemoguće ju je raskopati, rastaviti ili razumno objasniti ono što je Antonio Tabucchi proizveo kao estetsku, umjetničku i intelektualnu činjenicu. Taj roman stoji kao inherentna pojava, mimo žanra u kojemu je napisan, mimo vremena kada je napisan i vremena o kojem govori, pa čak i mimo osobe autora. Pritom, “Pereira tvrdi da” neočekivana je, u današnjoj Europi vrlo aktualna, rasprava o slobodi tiska i o građanskim slobodama uopće… Ali ni to nije važno. Mogao je to biti roman i o nečemu desetom, mogao je Pereira biti apotekar. Važno je, nečuveno važno, što je Pereira jedan od arhe-tipova i arhe-likova, poput Fausta ili Petra Pana, nastao u vremenu kada se, pogrešno, moglo učiniti da su svi arhetipovi odavno definirani i tipizirani. Miljenko Jergović