Pisma iz ludnice

U veljači 1943., poslije nekoliko azila za duševne bolesti, Artaud je prebačen u Slobodnu zonu, u Rodez, odakle šalje pisma prijateljima iz predratnih godina u kojima govori o zlim silama s kojima se bori, o demonima i čarobnjacima koji ga začaravaju, o čudesnom štapu svetog Patrika, izvoru njegove snage, koji mu je otet, o fantazmima paranoidnog sindroma koji ga opsjedaju i zbog kojeg se nalazi u azilu u Rodezu. Prije nego napusti azil u Rodezu, u posljednjim pismima koja šalje prijateljima, Artaud će ispostaviti spisak beda, kroz koje obično prolazi duševni bolesnik u francuskim azilima, i nepravdi učinjenoj njemu osobno. Svoje će pritužbe magistralno proširiti na uvjete čovjekove sudbine uopće, na sveopću banalnost svijeta u kojem se živi, u kojem je sve manje mjesta za čudesno, za poeziju i za umjetnika.