Pješčani sat

Prostori i sjene svakodnevnog i dramatičnoga nedosegnutog svijeta, u knjizi “Pješčani sat” makedonskog pjesnika i pripovjedača Igora Isakovskog, prate junaka priča koje “nikada neće biti do kraja ispričane“. Nezavršenost i nesavršenost određuju onoga koji govori iz vlastitog mraka, koji je svoj protagonist i tumač znakova utisnutih u mapu tijela, u kalendar dana (i noći). Putnik i sudionik nevelikih događaja, koji i kad se kreće naprijed, do prve ulice, mjesta ili grada, do prijateljeva stana ili poznatog odredišta, nosi sa sobom rasuti teret prošlosti, gubitaka i nesporazuma. Užitak i stvaranje izgubljenog i lijepog svijeta, koji se zrcali u oceanu ili rijeci, noćnom prizoru, ili iznenadnom susretu, daje na važnosti vremenu i snu, pješčanom satu, koji je okrenut i prema pripovjedaču i prema čitatelju. Svečano i umorno, ljubav i druge stvari, odobravanje, studen i uzdrhtalost, naravno, nisu jedini označitelji užitka čitanja proze Igora Isakovskog, jer onaj koji sad počne čitati “Pješčani sat”, naći će neke sasvim druge žene, muškarce, imena, teme i riječi. (Miroslav Mićanović)