Muhamed Rajić

Pokidane niti sjećanja

12,00

Na zalihi

Težina 926 g
Format 16 × 24 cm
Autor

Izdavač

Mjesto izdanja

Bihać

Godina

2023

Broj stranica

307

Uvez

Tvrdi

Stanje knjige

Nova

SKU: 096009 Kategorija:

U toku svog života čovjek hodi bezbrojnim stazama sve dok mu sudbina ne odredi u kom pravcu će krenuti, kada i gdje će se zaustaviti. Kada čovjek stigne u samo predvečerje svog bitisanja, odnosno kada svodi račune i završava svoj životni vijek u ovom za nas prolaznom svijetu, on tada počne i nehotično da razmišlja o sebi, svom životu i njegovoj neminovnoj prolaznosti. Prelistavajući svoje davno odložene i naizgled zaboravljene zapise koji sadrže moja sjećanja i koje sam pohranjivao tokom svih ovih godina negdje duboko u sebi, u jednom momentu sam shvatio kako se tokom svog tog osvrtanja na sve one naše minule godine najčešće, a čini mi se i najradije, prisjećam svog djetinjstva i rane mladosti. Vjerovatno je to zato što nas za taj period naših života vežu veoma drage i sentimetalne uspomene kojih se, iako rado i sa sjetom prisjećamo. To je za sve nas bio početak, a ujedno i najvažnija uvertira u naše buduće živote. Tada počinje da se kreira vrlo važan dio naše ličnosti. Otpočinje, a da toga nismo ni svjesni, formiranje naših ljudskih vrijednosti a posebno vrlo važnih karakternih osobina. Te vrijednosti, koje su se tako jasno i duboko uklesale u naša sjećanja, mogu sada sa sigurnošću ustvrditi, da će vrlo presudno učestvovati u određivanju mnogočega u našim budućim životima. Nisam znao, doduše nisam nikada o tome tako ozbiljno ni razmišljao, da ću se jednog dana sa tako puno emocija i sjete, prisjećati čak i nekih naizgled davno zaboravljenih likova i događaja iz tog najranijeg perioda moga dječijeg života. Kad se nađoh u dalekom izgnanstvu, u muhadžirluku, u ovoj dalekoj, hladnoj i meni nepoznatoj zemlji, usamljenost mi je bila veoma čest saputnik kudgod sam hodio i ma gdje se nalazio. Kako sam tada najčešće bio sam sa sobom i sa svojim uspomenama, radi čega sam se vjerovatno i osjećao još usamljenijim, bio sam svjestan da me nostalgija proždire živa i bez moje volje i pristanka. A kada se čovjek osjeća usamljenim, tada nekako najčešće i najradije razmišlja o sebi i svome životu. Tada vjerovatno čovjek i nehotično započinje u svojim mislima intenzivnije druženje i suživot sa svojom prošlošću i uspomenama iz perioda u kojem smo bili najbezbrižniji- djetinjstva. Moram priznati da se to i meni desilo. Kako mi se u jednom momentu uspomene počeše javljati sve češće i sve jasnije, ja sam se na kraju odlučio da poneke i zapišem. Sada kada sam o svemu tome razmišljam sa daleko više ozbiljnosti, osjećam da me u toku tog čestog osvrtanja unazad i prisjećanja svojih dogodovština, počela da prati jedna misao koja me nije nikada napuštala. Misao da bih ipak trebao ponešto da kažem, da zapišem i ostavim trag o jednom davnom načinu življenja u jednom malom džematu i mahali. Misao koja se pretvorila u želju, da ovim redovima ovjekovječim sjećanje na jedan zaboravljen i po meni silom potisnut život, na jedno vrijeme koje je zauvijek prohujalo i nestalo. Sada, kada o svemu tome u ovim zrelim godinama razmišljam, sve mi se čini da naši životi i nisu ništa drugo do jedan malen, prolazan tren tog vremenskog trajanja u vremenskoj beskonačnosti. A ako je to tako, onda mi se čini da bi ga se morala a i trebalo odživjeti pošteno i ljudski, makar on bio i za nas prolazan. Svi ovi događaji o kojima želim ponešto reći, vremenski su smješteni odmah po završetku Drugog svjetskog rata…