Posljednji vuk

Mađarski autor često se kao suvremenik W.G. Sebalda upravo i kategorizira kao literarni pandan pokojnom njemačkom autoru, no s osebujnom poetikom koja ga izdvaja iz suvremenog konteksta kao autora čiji tekstovi slove kao teško prohodni i hermetični. Upravo taj karakter Krasznahorkaiaevih tekstova, prije svega njihovu atmosferičnost, šira javnost zasigurno je upoznala kroz filmske radove mađarskog redatelja Béle Tarra, koji već desetljećima surađuje s Krasznahorkaiem te u njegovim tekstovima nalazi neiscrpnu inspiraciju. ‘Posljednji vuk’ ne samo da uvlači čitatelja/icu u svijet samoga teksta na fabularnoj razini, već od prvih riječi i sintagmi i više nego naglašenom biva upravo Krasznahorkaieva poetika. Njegov specifičan plan izraza, koji počiva na beskrajnom toku rečenica koje se ne oslanjaju na ustaljenu interpunkciju, s jedne strane otežava i oneobičava proces čitanja, a s druge strane svojom ritmičnošću naglašava finu nijansiranost i protočnost teksta. Jezik je u Krasznahorkaia i više od puke građe teksta; u jeziku je sadržana i sama bit teksta. Kako i sam komentira svoj proces pisanja, njegove rečenice primiču se ‘živom jeziku, sve im je veća brzina, što za njih znači bivanje u svojevrsnom momentu tromosti. I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini’. Tomislav Žilić