Povratak Filipa Latinovića

Povratak Filipa Latinovića mogao bi izazvati pozornost unutar hrvatske književne produkcije ne samo posezanjem za motivima iz misaone riznice Miroslava Krleže, a da istom ne bude parodija, ni pokušaj pisanja nastavka njegova romana, nego i svojevrsnom erotizacijom nekih njegovih likova i njihove unutarnje motivacije na zasadama psihoanalitičkog i filozofskog promišljanja fenomena sadizma i mazohizma. Jedno i drugo romanu daje specifičnu stilističku notu, koja ga, uza sve podudarnosti, bitno udaljava od predloška: u životnoj motivaciji njegovih likova naziru se, primjerice, brojne crte protagonista romanaVenera u krznu Leopolda von Sacher-Masocha, čija se temeljna struktura na specifičan način reflektira i u nekim Krležinim djelima. Ispričana priča upravo labavom adaptacijom Krležinih i Masochovih motiva zahtjevima suvremenosti pokazuje se kao originalan način da se progovori o duhovnom stanju današnjice. Mazohizam, pa ni sadizam, sugerira autor, nisu puki refleksi uživanja u tjelesnom bolu i njegovu nanošenju, kao što nam to govori opća predodžba, već međusobno isključivi, autonomni načini da se u uvjetima trajno ugušene pobune humorom ili ironijom reagira na stegu društva, njegovih neumoljivih zakona i institucija.