Prema novom usmjerenju

Meštrović na interdisciplinaran način, koji više sintetizira nego što razlaže u detalje, prolazi kroz razna područja suvremenog ljudskog iskustva – ekonomska, politička, kulturna, i čisto subjektivna – da bi otvorio neka ključna pitanja. Prije svega, pita se što smo postigli kao vrsta, a što doista tražimo ili hoćemo postići. Pri tom upozorava da smo još daleko da bismo i ocrtali globalnu kulturu i kozmopolitski ideal koji bi trebali istinski nadomjestiti svijet nacija i njihovih zasebnih povijesnih putova i samozamišljanja. Premda je na pomolu, kako je autor naziva, „normativna globalna revolucija, što znači svijest o potrebi za uspostavom zajedničkih pravila održivog razvitka – današnji trendovi razvitka upravo su proturječni takvoj svijesti. Naopaki razvitak predvodi neoliberalizam, čiji uspjeh ne počiva na ravnoteži nego neravnoteži između tržišta, države i društva, dakle na napredovanju poremećaja odnosa između glavnih dijelova organizacije zajedničkog života… Kao jedan od primjera izobličenog razumijevanja i prakse autor ističe primjer rasapa značenja „društva i „društvenog, da bi se u jednoj od konačnih, i fatalnih, verzija „društvo suprotstavilo „prirodi. … Od početka do kraja, radi se o djelu kritičkog tonusa, čiji duh ne popušta i ne da se opustiti ni impresionirati zamjenskim i krivotvorenim ponudama, bilo idejama ili industrijskim proizvodima, koje suvremena civilizacija nudi svojoj publici i potrošačima u zamjenu za odricanje od ozbiljnosti mišljenja. …Meštrovićeva društveno-humanistička esejistika stoji uz bok najboljih domaćih autora koji, poput Kalanja i Rogića, uspijevaju naoko tehnička pitanja razvitka dekonstruirati i reintegrirati u složenu problematiku i cjelovitost znanja koje povezuje različita područja i koje nam tek omogućuje da ispravno shvatimo uzroke i posljedice suvremenih razvojnih problema, kako na nacionalnoj tako i globalnoj razini.