Pripovijetke iz jednog đačkog doma

Na pritvorenim vratima iznad stubišta pokaza se nešto bijelo i maleno. Razdriješene kose, sklopljenih očiju i ispruženih naprijed ruku, stajala je na pragu djevojčica. Bila je gola, u samoj košuljici. Svaka joj žilica ukočena i kao vezana snom, samo su joj se nožice micale, a prstići joj na rukama trzali kao da njima nešto pipa. Ostade časak na pragu, oklijevajući. Ali, kad se mjesečina na nju spusti i svu je obasja, ona krenu niza stube. Silazila je polako kao i svjetlo što se razlijevalo niza stube. A kad mjesečina obasja dvorište, ona pođe preko njega sitnim laganim koracima krenuvši ravno k vratima što su vodila u park. U još većoj tišini stari čempres jedva šanu: – On ostaje u domu, a nama šalje vjesnika mira i oproštenja. – Mir! – prođe glas parkom.