Putovanje u srce hrvatskoga sna

Bulićev artificijelizirani neorealizam počiva na pripovijednoj ritmici svakdana, razvijanoj kroz «light-motive» koji otkrivaju svakodnevni «hard», na pripovijedanju koje se obično otvara epilogom, koje ponekad ulazi u beskonačne petlje – kao «techno» – kulminira i ekstazira onkraj vremena i prostora, u povlačenju pred brutalnošću, u narkoticima proširenim bespućima subjekta ili «cyber-zbilji». Zbog svega toga Putovanje… nije samo neorealistički roman, nego roman o raznim realnostima i njihovim razinama.