Raspust

U ovom romanu prikazan je životni put jednog intelektualca iz redova beogradske trgovačke buržoazije, koji se našao u fašističkom zatvoru i tu očekuje smrt. Preostaje mu još svega petnaestak dana, petnaestak noći, usprkos upravnikovim simpatijama prema njegovu porijeklu: iako ga preskače na prozivkama, jednog će ga dana ipak prozvati. A upravo ta upravnikova simpatija prema njegovu porijeklu pobuđuje u njemu sumnje: da li je doista dovoljno, da netko bude »pošteni intelektualac«, da li je doista porijeklo nevažno, a jedino važno — uvjerenje. »Sve je jače osjećao da u nitima, koje su ga vezivale za određene komuniste, u izvorima te drugarske ljubavi, u neprestanoj težnji da im se približi… treba da traži odgonetku sumnjama koje su počele da ga muče baš sada kada je i on, evo, bar po opasnost koja je pretila njegovu životu, postao dostojniji njih.« Ali da raščisti s tim sumnjama, potrebno je da analizira čitav svoj životni put; u zatvorskim reminiscencijama pokušava da ponovo oblikuje sve kako je bilo: prati svog oca od prvih koraka na šegrtovanju i prve ženidbe čitavim njegovim putem prema uspjehu. Pokušava da razumije njegovu gramzljivost, njegovu želju za uspjehom i njegove trgovačke makinacije. Vraća se u atmosferu svoga djetinjstva, okružena blagostanjem, i svoga mladićstva, kad je prvi put osjetio pobunu protiv društva koje ga je oblikovalo: »Ja neću da budem trgovac. Gadim se tog poziva. Hoću da budem oficir«. Nije postao oficir, jer ga je kasnije prestao zanositi lažni sjaj oficirskih uniformi, ali je gađenje ostalo u njemu. Gađenje prema tom društvu, u kome se žrtvuje sve lijepo i plemenito jedino zbog toga, da se osigura uspjeh. Materijalni, dakako, jer drugoga i nema u tom društvu trgovaca, poslovnih ljudi i kramara, koji u svem svom uzajamnom prijateljstvu čekaju priliku da podvale jedan drugome. Kad se sve to analizira — eto, kakav je bio njegov odgoj. Eto, što je trebalo postati od njega: trgovac kozama, koji za gluhih noći na tavanu svoga skladišta podmeće škart robu poslovnim prijateljima. Poslije očeve smrti mati se isprečuje njegovim ciljevima: »Na front nisam otišao i neću otići. Zahvaljujući tebi. Ostao sam kod kuće, kraj tebe… Bajagi dobrovoljac-bolničar! Misliš da ne znam da je sve to bilo udešeno. Sve onako kako si ti htjela. A sad… Ni tata ne bi tako mrzeo Vandu. Ni on. Ni u danima kad je bio najtavniiji, najgnevniji. Ona sad više nije opasna. Za tebe. Za tvoje planove.« A ti planovi — to su planovi društva, koje pretendira na to, da ima pravo oblikovati duhove svojih pripadnika, bez obzira na to što oni o njemu misle. Zbog njih je uvijek dolazilo do sukoba, do nesporazuma, koji se čak i u zatvoru nastavljaju i ne daju čovjeku da se potpuno izjednači s drugima. Knjiga je pisana svježim stilom i dobrim jezikom, i do posljednje stranice drži budnom pažnju čitaoca.