Renesansne misli

Za Leonarda su promatrani eksperiment i matematika glavna vrela znanstvene spoznaje. U prirodi vlada stroga zakonitost koja se dade matematički izraziti. Priroda je živa, duhom prožeta i svrsishodno uređena cjelina, u njoj se svaki dio teži održati, i da bi se bolje održao, teži ostati u cjelini. Leonardovi spisi, iz kojih se obično izdvajaju manji sastavi, poput basni (favole), šala (facezie), bestijarija (bestiario), duhovitih zagonetki (indovinelli) i proročanstava (profezie), obuhvaćaju zabilješke najrazličitijeg sadržaja i značenja (zapisanih zdesna nalijevo, kako bi se čitale pred zrcalom), popraćenih izvanrednim crtežima i skicama. To je, zapravo, jedan golem »dnevnik« mislioca, znanstvenika i umjetnika. Poetsku snagu imaju njegovi lapidarni aforizmi ili zapažanja o prirodi, umjetnosti, znanosti, elementima, osobito o vodi, pa o promjenama zemaljskog reljefa, o čudovišnim nemanima iz pradoba (koje nije smatrao mitološkim bićima), tajnama ljudskog tijela i prijeporima počela. Leonardo nije objavio nijednu knjigu i nije posjedovao humanističku izobrazbu, no prozni mu je izraz osebujan i izvoran, dok njegove nesustavne bilješke odišu vizionarskim lirizmom. Spisi su mu (oko 7000 listova) rasuti nakon njegove smrti i nisu sačuvani u cijelosti. Neki pak fragmenti i tematske cjeline pojavili su se već prije, recimo Rasprava o slikarstvu (Trattato della pittura, Pariz 1656.), a najvećim su dijelom objavljeni u novije doba.