Riječki trolejbus: vremenski stroj

Trolejbus je bizaran. Nespretan hibrid koji nije niti autobus, niti tramvaj. Električno vozilo koje se kreće na gumenim kotačima, a energijom se napaja iz kontaktne mreže. Čini se da je ta definicija s tehnološke točke gledišta dovoljno jasna, ali trolejbus joj se (ipak) opire i izaziva zabunu: tramvaj nitko nikada neće nazvati autobusom, niti autobus tramvajem. Oni su isuviše nametljivo definirani tračnicama, odnosno autonomnim Diesel pogonom, dok je trolej – bus istodobno u svijesti ljudi i tramvaj i autobus. Stroj koji elektromagnetizam – tu čarobnu prirodnu silu – pretvara u kretanje, u vožnju, u prijevoz, u banalnu životnu potrebu, u svakodnevnu naviku. Elektricitet je sveprisutan. Kao nemir ljudskog živčevlja, kao munja, kao neznatna a ipak božanska snaga svake žive stanice koja funkcionira na način zapanjujuće sličan, ako ne i identičan, Voltinom članku. U pretpostavci da ljudske misli i nisu ništa drugo nego padovi i skokovi napona u moždanoj supstanci možemo čitati vulgarni materijalizam, ali i pronaći Univerzalni Sklad, jer suštinske razlike između Zemljinog magnetskog polja, utičnice, munje, tuge, sna, strukture atoma, Sunčevog zračenja, radioaparata, kompjutorske memorije i pucketanja češlja u kosi zapravo nema. Elektricitet je živ, kao bol, kao titraj busole, kao orgazam, kao krivulja elektrokardiograma, kao iskra nadahnuća, ili iskra trole. Čini se da život nije ništa drugo nego tek oblik elektriciteta, u istoj ontološkoj ravni s baterijom i udarom groma. Uvod, Vuk Perišić