S pogrebnom povorkom nizbrdo

Druga knjiga, a prva zbirka priča Nebojše Lujanovića, “S pogrebnom povorkom nizbrdo” već i naslovom dobro ocrtava dominantan ugođaj knjige: riječ je o pričama u kojima se tragično i komično smjenjuju i nadjačavaju, kao Sunce i Mjesec, i jedno ne može bez drugoga. No autoru su od svih čuda i nesklada ovog svijeta ipak najzanimljiviji ljudi. Lujanovićevi likovi su sasvim obični ljudi sa sasvim običnim problemima, no to što su sasvim obični ne čini te probleme manje strašnima, mnogi mogu čovjeku glave ili pameti doći. Kao, recimo, rudaru Arifu koji je živio kako-tako dok ga nisu uvjerili da se baš on nalazi na novčanici od deset dinara, popularnoj hiljadarki, pa je krenuo tražiti svoje pravo, pardon, copyright. Ili bivšoj časnoj sestri Delfini koja je Boga spoznala kad se najmanje nadala i svoj red potom napustila, ili ranjenom vojniku HVO-a kojega od rana i rata izliječi doktor muslimanskog prezimena. Identitet je ključno pitanje i točka ključanja kod Lujanovićevih likova. Kriza identiteta dolazi nenadano, bez kucanja, nakon nje svijet ostaje isti, ali je čovjek bitno drugačiji pa drugim okom i na svijet gleda. Apsurd je pak pokretač ovih priča koje kao da se pitaju – što činiti sa životom kad se pretvori u nešto besmislenije i smješnije od vica? Lujanovićevo pripovijedanje je klasično, dakle trajno moderno, širok raspon interesa i literarnih postupaka ne otežava čitanje, dapače, potiče ga, njegove priče se s lakoćom gnijezde u čovjeku, jer tu negdje, u čitatelju, kao da postoji prazno mjesto koje ih iščekuje. Premda se ove priče čitaju lako, stranice lete kao noge na nizbrdici, njihov efekt je sasvim suprotan – čitateljsko zadovoljstvo kreće uzbrdo.