Šta bi dao da si na mom mjestu
Original price was: €10,00.€6,50Current price is: €6,50.
Nema na zalihi
Težina | 616 g |
---|---|
Format | 16 × 24 cm |
Autor | |
Izdavač | |
Mjesto izdanja | Zagreb |
Godina | 2014 |
Broj stranica | 349 |
Uvez | Meki |
Stanje knjige | Vrlo dobro |
Bijelo dugme je najvažnija pojava u kulturi Jugoslavije u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. U jednoj socijalističkoj kulturi koja je stidljivo tražila svoj put izvan zadanih okvira vrijednosti, bili su pojava upravo prevratnog značaja. Promovirali su neophodnost talenta, nužnost autentičnosti, važnost stava, potrebu za potpunom posvećenošću, visok profesionalni nivo i moderno pakiranje. Zaokružili su rock kulturu i definirali tinejdžere kao organiziranu kategoriju. Izborili su se za slobodu ukusa, dotad nezamislivu u socijalističkom uređenju. Bili su jedna od retkih kapitalističkih tvorevina u Jugoslaviji i najbolja reklama njenim slobodama. Kod njih je bilo baš svega što krasi velike rock biografije: velikih brojeva, euforije obožavateljica, svih poroka, neobjašnjivih okolnosti i tragičnih smrti. Smatra se da su jedini u Jugoslaviji zaradili ozbiljan novac od rock muzike. Postavili su standarde u industriji zabave i neprekidno ih pomicali naprijed. Ispunili su sve snove jugoslavenske scene – osim jednog: nisu stali na svjetsku pozornicu ravnopravno s najvećim zvijezdama tog vremena. Bijelo dugme je jedini dokaz da je klasična rock’n’roll karijera izvan engleskog jezika uopće moguća. O autoru: Dušan Vesić je rođen 27. listopada 1959. godine u Beogradu. Kao klinac želio je biti vozač tramvaja. Taj plan je propao kobnog lipanjskog dana 1972. godine u Tučepima, kad je budžet za sladoled svjesno potrošio na ulaznicu za koncert grupe Pro arte, i od tada je muzika sva njegova fascinacija. Nakon jedne (ne)sportske povrede koja ga je zauvijek odvojila od sviranja bubnjeva, malo je studirao historiju, a onda se posvetio izučavanju fenomena jugoslavenske popularne muzike. To je radio na razne načine: puštao je hitove na školskim igrankama (u čemu uopće nije bio loš), pisao (odlične) intervjue za „Zdravo!“„Rock“, „Pop Rock“, „Itd“, „Ćao“ i razne druge medije, povremeno sam sebi bio fotoreporter (to je naročito volio), jednako neuspješno kao i drugi ogledao se kao rok-kritičar („Politika“, „Duga“, „Jež“, „Džuboks“), u jednom trenutku prirodno postao urednik za domaću scenu („Rock“, „Pop Rock“), pjevao prateće vokale na pločama (Krvna grupa, Plavi orkestar), radio kao trgovački putnik (prodavao je Hanku Paldum i Vatreni poljubac za „Sarajevo disk“), jedno vreme bio izvršni producent i menadžer (Marine Perazić), muzički producent (Instant Karme), organizator rok-koncerata („Pop Rock izbor“ 1989. I 1990), manipulant medijima (Bijelo dugme i Bajaga), član šire porodice Bijelog dugmeta (što je nepokolebljivo ostao i u najtežim trenucima) i direktor festivala zabavne muzike „Beogradski šlager – Menadžer“ (tu je s ponosom pomogao jednu generaciju pristojnih muzičara). Pokušao je da ostavi nekog traga u diskografiji (6CD-box set „Sedamdesete“ za Croatia Records). Na kraju se posvetio izradi dokumentarnih emisija u vlastitoj produkciji (sad već kultna TV-serija „Rockovnik“ u 40 epizoda), serija i film „EKV – Kao da je bilo nekad“, dva TV-filma o Bajagi i svašta drugo). Živi u Beogradu i Puli. Napisao je dvije knjige o Bijelom dugmetu, drugu – koja je djelomično autobiografska – upravo držite u rukama.