Suprotno od nogometa

Zbirka proznih crtica Daniela Radočaja “Suprotno od nogometa” upravo je to što kaže sam naslov: sve suprotno od nogometa. Čak i kada nogomet “obožavate” jer je njezin dečko na utakmici i gorljivo odrađuje poluvremena, dok on, dakle pripovjedač, odrađuje ta dva poluvremena s njegovom djevojkom. Sažeto, kratko i jasno, ova je knjiga crnohumorni oslik generacije i to iz perspektive jednog ofsajdera, jednog koji, eto, ne voli nogomet, ali zato voli sve što je suprotno od njega, uz dio onoga “sve što vole mladi”. Jer on je panker, on je drugačiji, on je pripadnik neke supkulture koja gotovo više i ne postoji, ali postoji, pa makar i u naznakama, pa makar u jednom jedinom autentičnom govorniku. Ali nije samo poanta u crnohumornom kapacitetu, kapacitetu pripovjedača u komici i autoironiji, već u onome što se iza brda valja, a to je generacija koja a) ili će se prilagoditi, konformirati, glumiti nepostojeću iluziju onoga što nam je rečeno da je “pravi život”, a to znači onu liniju posao u javnom sektoru – žena – dijete – auto na kredit – stan na kredit – skijanje na kredit ili b) živjeti uporno svoju autentičnu sudbinu koja je takva kakva je, kakve su se karte izvukle… Radočaj je onaj Kerempuh, onaj podsmješljivi mudrijaš iz Gruntovčana, naravno prebačen u suvremeni urbani svakodnevni život, onaj koji, eto, i kada dobiva loše karte igra i dalje jer nema druge, zajebavajući se na svoj i naš račun i dalje. Radočajeva je knjiga i neka vrsta manifesta luzerstva. Biti luzer, ovdje, međutim ne predstavlja nešto loše. Biti luzer u odnosu na druge koji su luzeri je dobro jer si barem osviješten da je to tako. Između ostaloga, nije on ni pesimist. Prije bi se moglo reći – osviješteni optimist koji svjesno gura svoj film, zabavljajući nas (sebe) mentalnim vratolomijama pitkog humora i dobro skrivene dubine, ne bismo li se zadržali na knjizi barem do nečega sljedećeg, modernijeg, neke utakmice, navijanja, nečega gdje ćemo se opet osjećati ugodno u tome da u svojem luzerstvu, eto, nismo sami. Milan Zagorac