Trči! Ne čekaj me…

Bojana Meandžija napisala je svoj autobiografski roman pod naslovom Trči! Ne čekaj me… sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskog skloništa za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj. Prve rečenice romana zapisivala je u sitnim, noćnim satima na drvenim letvicama drvarnice dok su tišinu narušavale detonacije granata. Zapisi na letvicama, unatoč odmaklom vremenu, stoje i danas. Ovo je priča o odrastanju mlade osobe u uvjetima u kojima je svaki trenutak života posebno dragocjen, no okružena brigom i ljubavlju svojih roditelja i cijele obitelji djevojčica dolazi do spoznaje da na ovom, često okrutnom svijetu, uvijek ima ljudi koji znaju pružiti ruku kad je to najpotrebnije.