U tvom zagrljaju zaboravljam svako zlo

U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo. Znao sam da je nikada neću voljeti više nego u tom trenutku. Možda opet toliko, ali više ne. Počeo sam razmišljati kako će se naša ljubav s godinama sigurno mijenjati… … Ne znam kako, ali bio sam siguran da će se mijenjati. Zato jer ćemo se i mi mijenjati. Tim rečenicama Krešimir Pintarić završava svoj prvi roman Ljubav je sve kojim je izborio osebujno mjesto na hrvatskoj književnoj sceni – mjesto pisca koji o ljubavi kao osjećaju koji sakuplja raspršeni smisao piše bez zadrške, sumnje, ironije… i kojemu svi, unatoč tome, priznaju da to radi dobro. U njegovu novom romanu, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, ponešto se doista promijenilo. Njih dvoje, njegovi zaljubljeni protagonisti, nekoliko su godina stariji i umorniji, možda su i nešto čangrizaviji, njihove prepirke su češće, ali one ih ne udaljavaju. Prije će biti da ih još više zbližuju, proširuju njihov odnos i stvaraju nekakve čudesne situacije na kojima se ziba njihova ljubav. Njih dvoje i dalje nemaju nikakvih ambicija osim jedno drugo, ništa ih drugo doista ne uznemiruje i ne zaokuplja, oni žive da bi bili zajedno, a način na koji Pintarić opisuje kako grade svoj svijet i bježe od razuzdane životne gomile doista je ljekovit.