Utjelovljenje Boga 2

Drugi svezak. Hegel je poricao budućnost, no nikakva budućnost neće poreći Hegela. Također ga neće poricati ni u teologiji i kristologiji: to je već moglo postati jasno iz prethodnih sedam poglavlja. Ako ovo osmo i posljednje poglavlje nosi naslov Prolegomena za jednu buduću kristologiju, onda se može podsjetiti na to da se , u skladu s podnaslovom knjige, čitavu knjigu htjelo shvatiti u smislu takvih prolegomena. Čitavo djelo neprestano raspravlja s Hegelom i kristologijom. Svako od sedam poglavlja uglavnom je u obliku spirale okrenute prema unutra prolazilo pet slojeva koji zahvaćaju jedan u drugi: Hegelov život i djelovanje, opći razvoj njegova mišljenja, duhovno-povijesni kontekst, potom razvoj njegove kristologije te konačno teologijsko razračunavanje. Ta vrsta jednako tako ispitujućeg kao i zadirućeg uvođenja i raspravljanja tražila je od čitatelja – te još ranije od autora, koji sada s nemalim olakšanjem gleda unatrag na brdo materijala i šumu problema koji su za njega bili gotovo neprelazivi – mnogo strpljivosti i duboki udah, ali nadamo se da je također podarila prilično cjelovit uvid. U svakom slučaju, tako je nastalo čitavo ovo razračunavanje s Hegelovom filozofijom, koje je pokušalo prodrijeti u snagu ‘protivnika’, u pravcu stupnjevite priprave što cilja prema budućoj kristologiji, koja se postavlja ondje gdje počiva njegova snaga. Te, još jednom, ovo posljednje poglavlje – zajedno s ovdje pripadnim ekskursima – ne treba ponuditi završne zaključke, već rasprave koje su i dalje otvorene. Nikakva budućnost neće poreći Hegela? To je isprva izgledalo tako. Pa i ako posve zanemarimo protivnike, valja podsjetiti na Ció che é vivo e ció che é morto della filosofia di Hegel [Ono što je živo i ono što je mrtvo od Hegelove filozofije], kako glasi razlučujući naslov djela Hegelu prijateljskog liberalnog povjesničara Benedetta Crocea. Rasprave nakon Hegelove smrti vodile su se na drukčiji način nego što si je sam Hegel zamišljao budućnost. To nisu bile rasprave na temelju Hegelovog sistema, već rasprave o temelju Hegelovog sistema. Bile su to ogorčene rasprave kako su se vrlo rijetko doživljavale u povijesti filozofije, s dijametralno oprečnim stanovištima: ono što je za jedne bilo vivo, za druge bijaše morto; Hegel je veličan kao papa filozofije te je ujedno proklinjan kao najopasniji antikrist. Da bi se uvidjelo koje je antiteze preminuli filozof u sebi objedinjavao i skrivao, treba samo pogledati na različite vrste sinova, koji su se nakon njegove smrti često sukobljavali na nož. Kako je velika distanca između jednog Marheinekea i jednog Feuerbacha, jednog Straussa, jednog Kierkegaarda i jednog Marxa! Hegel, njegovo poznavanje stvari i njegova misao o razvoju vršili su i dalje utjecaj (iako često prešutno i bez zahvale) više nego u filozofiji ponajprije u historiografiji, etnologiji, u znanosti o umjetnosti i religiji, ali i u prividno tako zabačenim područjima kao što je umijeće ratovanja (autor klasičnog djela o strategiji, objavljenog godinu nakon Hegelove smrti, Vom Kriege [O ratu], general K. von Clausewitz, bio je Hegelov učenik i mislio je na dijalektički način). Ali ni na jednom području nisu utjecaji Hegelove filozofije bili veći nego u teologiji. Ne postoji značajna teologijska struja u XIX. stoljeću koja ne bi na pozitivan ili negativan način imala posla s Hegelom.