Zapadni kolodvor

Koliko jezika moraš znati da ne bi morao prositi – raspravljaju dječaci iza mene gledajući navalu prosjaka koji ispruženih ruku prilaze automobilima zaustavljenim na raskršću. Prosjaci lupaju po staklima, haubama, izgovaraju nerazumljive molbe i psovke, pokazuju na zaspalu djecu, mlađu braću i sestre, natežu se oko dobivenog sitniša, smiju se, svađaju, igraju, prose u ritmu vozačke mrzovolje i organiziranih semafora. Rad umara u njima nepoznatoj knjizi C. Pavesea, lavorare stanca na Mediteranu, u lučkim pristaništima, ispred seoskih crkvi u brdima, rad umara na užarenom asfaltu, na raskršćima Dubrovačke avenije i stare Velikogoričke, Držićeve i Vukovarske, Tratinske i Selske, na Crnomercu, u Dubravi, na Utrini, na ulicama Bombaja, Chicaga, Meksika, Amerike i Afrike.