Život bez kraja

Život je hekatomba. Mass murder od 59 milijuna mrtvih godišnje. Što je 1,9 smrti u sekundi, 158 857 mrtvih dnevno. Od početka ovog poglavlja u svijetu je umrlo dvadesetak ljudi – više ako čitate sporo… Toleriramo taj svakodnevni genocid kao da je riječ o normalnom procesu. Mene pak smrt sablažnjuje. Prije sam o njoj mislio jednom na dan. Otkako sam prešao pedesetu, razmišljam o njoj svake minute. Tako govori roman Frederica Beigbedera Život bez kraja – priča o produljenju života – do besmrtnosti. Protagonist doseže dob od pola stoljeća i odluči istražiti sve moguće legalne i ilegalne postupke: pomlađivanje stanica, produženje telomera, ubrizgavanje matičnih stanica, oksigenaciju krvi, 3D printanje organa, transplantaciju humaniziranih organa iz svinje, implantate s umjetnom inteligencijom, fuziju čovjeka i robota korištenjem digitalno spremljena DNK-a… No ja ne želim postati besmrtan, samo bih volio otjerati smrt na toliko da umre umjesto mene! Ovim romanom potežem upravo to pitanje. Čega smo se spremni odreći da dosegnemo besmrtnost? Jer prvo što treba platiti jest cijena nebivanja ljudskim bićem: spajanje sa strojevima, mijenjanje DNK-a i krvi… Nisam baš siguran da to želim. (iz intervjua Grand Seigneuru) Premda se navedeno čini poput znanstvene fantastike, svaka iznesena činjenica znanstveno je potvrđena. Beigbeder ovu veliku temu prožima prepoznatljivim humorom, a intrigantnom pričom o potrazi za mladošću poziva nas na ozbiljno promišljanje. Ako ljudski vijek uskoro bude trajao 200, 300 godina ili možda i dulje, hoće li biti dovoljno mjesta na planetu? I kome će točno takav život biti dopušten?