Život način uporabe

Život način uporabe remek je djelo francuskog suvremenog pisca Georgesa Pereca, razigranog melankolika koji je u svoja djela uvijek znao vješto utkati erudiciju, igru i biljege osobnih trauma. Zamislivši jednu parišku zgradu u presjeku, uklonivši joj fasadu, zavirio je u svaku pojedinu prostoriju – od onih podrumskih do mansardnih – minuciozno je opisujući i pripovijedajući o njezinim stanarima, prisutnim ili odsutnim, sadašnjim ili bivšim, najnevjerojatnije priče u širokom rasponu koji ide od krimića do parodije. Jednu od glavnih pripovjednih niti ovih romana, kako sam autor naziva ovu svojevrsnu inačicu putovanja oko svijeta, čini priča o bogatašu koji je život posvetio izradi akvarela koje zatim pretvara u puzzle ne bi li ih, kad ih složi, vratio u oblik akvarela, a zatim i u prvotno ništavilo. Ali tu je i čitav niz drugih likova svih uzrasta i težnji koji se, kako znaju i umiju, hvataju u koštac sa životom. Narativno napredovanje pritom nije linearno, nego se pokorava izrazito razrađenom sustavu formalnih ograničenja, a ovo u svakom pogledu slojevito djelo prožeto je i brojnim izvantekstualnim te intertekstualnim referencijama i aluzijama, koje će vještom čitateljskom oku priskrbiti dodatni užitak. *** Georges Perec rođen je u Parizu 7. ožujka 1936. Roditelji su mu bili poljski Židovi: otac Icek Judko Peretz smrtno je ranjen 16. lipnja 1940., a majku Cyrlu Schulevitz pokupili su u raciji na pariškim ulicama i 11. veljače 1943. deportirali u Auschwitz, odakle se nije vratila. Georgesa su posvojili i odgojili strina Esther i njezin muž. Dio djetinjstva proveo je izvan Pariza, u koji se vratio na studij. Surađivao je s časopisima poput La nouvelle NRF, Les Lettres Nouvelles, Partisans. Prvi je roman, pod nazivom Stvari (Les Choses), objavio 1965. i odmah za nj dobio nagradu Renaudot. Uslijedili su naslovi Koji mali bicikl s kromiranim volanom u dnu dvorišta? (Quel petit vélo a guidon chromé au fond de la cour?) i Čovjek koji spava (Un homme qui dort). Godine 1967. ulazi u Oulipo (Ouvroir de littérature potentielle, odnosno Radionicu potencijalne književnosti) i ubrzo postaje najplodniji član. Nakon lipogramskog romana Ispario (La Disparition), objavljenog 1969, iz kojega nestaje slovo E, piše Les Revenentes, kompenzirajuće djelo u kojemu se pojavljuje jedino taj samoglasnik. Gotovo svako mu je djelo više ili manje izravno prožeto autobiografskim elementima, posebice W ili uspomena iz djetinjstva (W ou le souvenir d´enfance) iz 1975., a među njima valja spomenuti i Mračni dućan (La Boutique obscure), kao i Sjećam se (Je me souviens). Pomni promatrač u njemu dolazi do izražaja u knjizi Vrste prostora (Especes d´espaces). Najpoznatije Perecovo djelo zasigurno su romani Život Uputa za uporabu (La Vie Mode d´emploi), koje piše desetak godina i za koje 1978. godine dobiva nagradu Médicis. Ne zapostavlja ni druge oblike izražavanja, posebice radio, kazalište i film: piše dijaloge i scenarije, za film adaptira knjigu Čovjek koji spava (1973), piše tekst za film Roberta Bobera o Ellis Islandu, a i sam režira (Mjesta bijega / Les Lieux d´une fugue). Prevodi djela svog kolege oulipovca Harrya Mathewsa, a uz to je i strastveni enigmatičar. Umro je od raka 3. ožujka 1982. Iznimnu autorovu plodnost i kreativnost pokazuje i velik broj posthumno objavljenih naslova, među kojima je i krimić Condottiere (Le Condottiere), zagubljen 1966. prilikom selidbe.