Zvijezda baruna Beckersa

Sentimentalna povijest Nutarnjega grada. Osijek. Djelo ugledna osječkog povjesničara književnosti i sveučilišnog profesora Milovana Tatarina, jedinstvena je knjigu priča o znamenitoj osječkoj Tvrđi, koju autor naziva rjeđe korištenim povijesnim i slikovitim imenom Nutarnji grad. Milovan Tatarin napisao je knjigu utemeljenu na povijesnim izvorima, pri čemu je lakune u arhivskim dokumentima (gradskim protokolima, franjevačkim i isusovačkim kronikama, korespondenciji povijesnih uglednika i sl.) upotpunio fikcionalnim narativom. Tatarin za svoje junake uzima stvarne osobe, neke više, neke manje poznate, koje su svojim životom i pozivom bile vezane uz Nutarnji grad te iz historiografskih fragmenata nastoji rekonstruirati njihove sudbine. Svaka priča nosi naziv po jednom objektu u Nutarnjem gradu (Generalat, Vodena vrata, Karlov bastion, Hornwerk, Zavjetni stup Svetoga Trojstva i dr.), a uz taj je objekt autor vezao i priču o pojedinačnom liku. Osobita je to mješavina povijesti i literature, fikcije i fakcije, koja pred unutarnjim pogledom čitatelja iz krhotina i prašine prošlosti uskrsava život u osječkoj vojnoj utvrdi (kronološki, pretežno u 18. stoljeću), podsjećajući da u svakoj povijesti ima zamišljanja te da u svakom lijepom zamišljaju zacijelo ima istine. Doživljaje i sudbine baruna Johanna Beckersa, kovača Matthiasa Vogla, tiskara Ivana Divalta, glumca Josepha Novaka, prodavača kave Perzijanca Johanna Manucka i mnoge druge posreduje nam lucidan i duhovit, autorefleksivan i raspoložen pripovjedač, koji ni u jednom trenutku ne skriva što je povijest, a što domišljanje, odnosno koje su granice njegova uvida i njegove pozicije, pokazujući time da je jedina istina književnoga teksta ljepota i umijeće samoga pripovijedanja. A Tatarinov pripovjedač to čini zaista vješto, svjedočeći da između nekih pisaca i nekih gradova postoji osobita i ne do kraja razjašnjena veza te da grad nadarenom piscu poput Tatarina ne služi samo kao zahvalan okvir priče ili ilustracija svijeta u malom (mikrokozmos), nego da je istraživanje i upoznavanje grada, kako u njegovoj sinkronijskoj, prostornoj, tako i u dijakronijskoj, vremenskoj perspektivi podjednako zamršeno, uzbudljivo, kretanjima unaprijed i unatrag ispunjeno i načelno nezavršivo traganje kao i samo pripovijedanje, pa možda i sam život. Tatarinovom knjigom Osijek i njegov Nutarnji grad dobili su posvetu kakvu nema ni jedan grad u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire.