Mangelos no. 1-91

Posljednjih godina, pogotovo na međunarodnoj likovnoj sceni, raste zanimanje za umjetnički rad Dimitrija Bašičevića Mangelosa (Šid 1921-Zagreb 1987), povjesničara umjetnosti, kustosa, kritičara i po svemu neobičnoga i originalnog umjetnika koji je živio i radio u Zagrebu. Iako se njegova djela nalaze u kolekcijama svjetskih muzeja kao što su Centre Georges Pompidou (Pariz), MoMa (New York) i Tate Modern (London) te izlažu na mnogim izložbama, u nas je njegov opus još uvijek nedovoljno poznat. Nakon njegove izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (1990) slijedile su retrospektive u muzejima u Portu (Museu de Arte Contemporânea de Serralves), Barceloni, Grazu i Kasselu (2003-2004). Tada je objavljena monografija na engleskom jeziku autorice Branke Stipančić, koja je prevedena na njemački, španjolski i portugalski. Knjiga Mangelos no. 1-91 objavljena je povodom dvadesete godišnjice umjetnikove smrti kako bi njegovo djelo i na lokalnoj sceni dobilo adekvatnu monografiju te kako bi se potaknuo interes za njegove fascinantne radove. Knjiga na hrvatskom jeziku obuhvaća sve najznačajnije cikluse na kojima je umjetnik radio – više od 200 reprodukcija: radova na papiru, tabli, knjiga umjetnika i objekata. Ona se bitno razlikuje od kataloga izdatog uz izložbe u Europi jer se fokusira na umjetnički i društveni kontekst u kojem je Mangelos živio, a to je Zagreb u drugoj polovici prošlog stoljeća. Uz tekst Branke Stipančić u knjizi posebna: pjesme Dimitrija Bašičevića Mangelosa, njegovi manifesti, nekoliko Bašičevićevih ključnih teorijskih tekstova te pisma. Dimitrije Bašičević (Šid, 1921 – Zagreb, 1987) bio je povjesničar umjetnosti i kustos u Galerijama grada Zagreba. U isto vrijeme, što je manje poznato, bio je umjetnik koji je radio pod pseudonimom Mangelos. Bio je član Grupe Gorgona aktivne u Zagrebu između 1959. i 1966. godine. Pisao je poeziju (No-stories) i manifeste u specifičnoj hibridnoj formi između pisanja i slikanja, u troglasju crne, crvene i bijele boje, kaligrafijom između izvučenih linija. Realizirao je značajni opus u precrnjenim knjižicama, na drvenim tablama i globusima. U sedamdesetim godinama Dimitrije Bašičević je kao kustos pratio konceptualnu i medijsku umjetnost, posebno fotografiju, a kao umjetnik, Mangelos je sve više inklinirao formuliranju svojih ideja i teorija. Podržan mlađom generacijom hrvatskih konceptualnih umjetnika, počeo je češće izlagati, uglavnom u alternativnim prostorima koje su u Zagrebu vodili umjetnici. Kao i ranije Mangelos je u svojim radovima raspravljao o svemu onome što je proučavao, a njegov je interes bio velik: od filozofije i umjetnosti, do psihologije, biologije i fizike. U tom dijalogu nastali su manifesti o mašini, o funkcionalnom mišljenju, o memoriji, o intuiciji, o nagonu, o čulu orijentacije, o društvu bez umjetnosti, o istini, o sreći, o geniju, o evoluciji, o fotografiji. U mnogima od njih Mangelos, na duhovit način, afirmirao svoje teze o razvoju društva i nerazvoju umjetnosti, odnosno krizi i smrti umjetnosti. Mangelosov opusu koincidira sa osjećanjem apsurda prisutnom u egzistencijalizmu, sa slobodom u izražavanju i prekoračenju medijskih okvira karakterističnim za Fluxus, s nezavisnim intelektualističkim duhom Gorgone. U redukciji izražajnih sredstava na govor/pisanje i filozofsko promišljanje blizak je konceptualizmu. Opirao se svemu što se činilo iscrpljeno i prevladano te je pronašao autentičan način izražavanja i specifičan prostor slobode koji je nazvao: noart.