Umjetne suze

I u Umjetnim suzama, svojem novom romanu, Milko Valent slijedi odgovorni diskurs inovativnog romanesknog štiva, ali po prvi put zahvaća temu tranzicijske hrvatske zbilje koja je ujedno uronjena u širi kontekst: u zbilju recentnih europskih tranzicijskih procesa ujedinjenja. Umjetne suze su roman epohe; on je u svojoj biti egzistencijalna dijagnoza početka 21. stoljeća i ujedno romaneskna psihotična freska zloćudnog procesa banalnosti. Ovaj roman hrabro uranja i u svijet sve upitnije i problematičnije institucije suvremenoga monogamnog braka. To je roman o ljubavi koja se raspada, o nemogućnosti rađanja djece odnosno o neplodnosti jednog partnera, o strasti i osveti, ali istodobno to je roman o stresnoj poziciji istraživačkog novinara. To je također roman o nemogućnosti dugotrajnih emocija te roman o potresnoj slici suvremene Hrvatske i suvremene Europe koja je, čini se, u procesima ujedinjenja izgubila moć za veličinu karaktera i moć za istinsku autentičnost individuuma, a koju istodobno nagrizaju sve raširenija korupcija, hipokrizija te lažna politička i strukovnjačka korektnost. Ipak, i u toj gotovo potpunoj opustošenosti života zaiskre katkada kratki bljeskovi optimizma, prave istinske komunikacije i ljudske radosti koji, barem na nakratko, poništavaju u svakodnevici potvrđen pesimistički zaključak da je svaki čovjek u osnovi nepristupačan neurotičan otok. Usprkos svemu roman Umjetne suze omogućuje i čitateljski užitak i uvid u kompliciranu narav suvremenoga čovjeka te usputnu spoznaju da je u cjelini življenja možda najveća mudrost uravnotežiti navale optimizma i pesimizma.