Jezik, misao i stvarnost

Benjamin Lee Whorf bio je američki lingvist i antropolog (1897–1941), najpoznatiji po ideji da jezik utječe na način na koji ljudi razmišljaju i doživljavaju svijet. Ta je ideja poznata kao Sapir–Whorfova hipoteza ili teorija jezične relativnosti. Whorf je proučavao jezike američkih starosjedilaca, osobito hopi, i zaključio da različite jezične strukture mogu oblikovati različite „slike stvarnosti“. Knjiga Jezik, misao i stvarnost zapravo je zbirka njegovih radova objavljena posmrtno (1956.). U njoj Whorf iznosi i ilustrira svoje ideje o odnosu jezika, mišljenja i kulture, tvrdeći da gramatičke i semantičke osobine jezika ne služe samo izražavanju misli, nego ih i aktivno oblikuju. Djelo je imalo velik utjecaj na lingvistiku, filozofiju jezika i kognitivne znanosti, iako su neke njegove teze kasnije bile predmet rasprava i kritika. Ukratko, knjiga istražuje kako jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i okvir kroz koji razumijemo stvarnost.