Jeftine riječi

Dok čitaš priču na ekranu ne brineš se: znaš da je kratka, po zadatku, završit će skoro prije nego što počne. Ne očekuješ puno; u najboljem slučaju zrno duha, tračak duhovitosti, naznaku stila. Što se može zbiti u tako malo teksta: Može li svršiti svijet? Može li se živjeti, voljeti i umrijeti? Sumnjaš: nema tu mjesta za više od vica, anegdote, pjesme u prozi. Preplitko je: poglavlja bi trebalo smjestiti u rečenice, stranice u riječi, rečenice u slova. Ne možeš se tu utopiti, ne možeš se ogledati, pronaći, ne stane u to ništa dovoljno veliko da se s tim možeš poistovjetiti. Bar se nadaš.