Pisanje povijesti

Historiografija (odnosno “povijest” i “pisanje”) u svojemu imenu nosi upisan paradoks – i gotovo oksimoron – povezivanja dvaju antinomnih pojmova: realnoga i diskursa. Njezin je zadatak međusobno ih artikulirati, a tamo gdje ta veza nije misliva, učiniti kao da ih je artikulirala. Iz tog odnosa koji diskurs održava s realnim koje obrađuje, rodila se ova knjiga. O kakvom se savezu između pisma i povijesti radi? On je bio temeljan već u judeo-kršćanskoj koncepciji Spisa. Otuda i uloga koju je religijska arheologija odigrala u modernoj razradi historiografije, koja je preobrazila pojmove i samu vrstu prijašnjeg odnosa kako bi si podarila lik izrade, a ne više čitanja ili tumačenja. Iz toga gledišta, ponovno ispitivanje historiografske operativnosti dijelom počiva na političkoj problematici (procedure svojstvene „pravljenju povijesti“ svode se na neki način na činjenje, na “činiti povijest”), a dijelom na pitanju subjekta (tijela i iskazujućega govora), pitanju koje zakon „znanstvenog“ pisma potiskuje na stranu fikcije ili tišine. Iz Predgovora drugom izdanju Michel de Certeau (1925 – 1986) francuski je filozof, povjesničar i teolog. Predavao je na sveučilištima u Ženevi, San Diegu i Parizu. Njegova djela pokrivaju širok raspon tema, od povijesti kršćanskog misticizma do filozofije svakodnevice, a neka od najznačajnijih su Invencija svakodnevice, Pisanje povijesti i Heterologije.