Morski vukovi: Povijest vikinga

Godine 793. ratnici iz skandinavskih zemalja prvi su se put iskrcali na otok Lindisfarne pokraj sjeveroistočne obale Engleske i potpuno ga opustošili. Bio je to događaj koji povjesničari danas općenito smatraju početkom tzv. vikinškog doba, koje je potrajalo do otprilike sredine 11. stoljeća, a kojim se u knjizi „Morski vukovi“ bavi američki povjesničar Lars Brownworth. U tom su razdoblju Vikinzi osvajali zemlje i naseljavali se na velikom području koje obuhvaća prostor današnjeg Grenlanda, Farskih otoka, Islanda, Škotske, Engleske, Irske, Nizozemske, Njemačke i Francuske, gdje su i osnovali svoju državu, Vojvodstvo Normandiju. Istodobno, vikinški moreplovci koji su se nastanili u Vinlandu (Newfoundland u današnjoj Kanadi) bili su prvi europski doseljenici na sjevernoameričkom kontinentu. Dio „morskih vukova“ zaputio se i u južnije krajeve, harajući obalama Sredozemlja, ali i ratujući kao najamnici u južnoj Italiji, odakle su naposljetku stigli na Siciliju, utemeljivši ondje jedno od najbogatijih srednjovjekovnih kraljevstava. Vikinzi su u nova područja prodirali i riječnim putevima, pa su tako, motivirani trgovinom, stigli na područje današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije gdje su, stopivši se s lokalnim stanovništvom, stvorili prvu centraliziranu rusku državu. U Bizantu su pak vikinški ratnici, poznati kao Varjazi, služili kao vrhunska carska borbena sila, nasljednici rimske pretorijanske straže. Osim kao ratnici i pljačkaši, čemu su se s vremenom počeli pridavati gotovo mitski razmjeri, Vikinzi su bili vješti trgovci i istraživači, plodni epski pjesnici i pripovjedači, iznimni graditelji, utemeljitelji gradova i država te uspješni zakonodavci. Upravo o tim i mnogim drugim zanimljivim činjenicama pripovijeda Lars Brownworth u svojoj knjizi, oživljavajući zapanjujući svijet vikinške kulture, vjerovanja, heroja i vladara, od Ragnara Lodbroka, vikinškog ratnika koji se proslavio uspješnom opsadom i pljačkom Pariza do Haralda Hardrade, posljednjeg velikog vikinškog vladara, koji je započeo svoju karijeru kao bizantski najamnik i 1066. poginuo u Bitki kod Stamfordskoga mosta koja je na simboličan način označila kraj jedne važne ere u europskoj povijesti.