Deset dijaloga o povijesti

Opis: Frane Petrić je rođen na otoku Cresu, tada pod upravom Mletačke Republike, u plemićkoj obitelji izbjegloj iz Bosne. Kao dječak sudjelovao je sa stricem Ivanom Jurjem u ratu protiv Osmanlija, da bi se potom posvetio školovanju. Izučio je za trgovca u Veneciji, potom savladao grčki u Ingolstadtu, gdje je boravio pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića.[1] Poslije je studirao medicinu i filozofiju u Padovi. Učenjak europskog ugleda, jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih mislilaca svojega doba, antiaristotelovac, novoplatonist, Petrić je bio profesor filozofije u Ferrari i Rimu. Pisao je na latinskom i talijanskom jeziku. Petrić se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom. Putovao je cijelom Europom i stekao veliku slavu svojim djelima. Njegova brojna djela upućuju na širinu njegovih interesa i bavljenje mnogim područjima i disciplinama znanja: od trgovine, medicine, filozofije do izdavaštva. Od 1575. predaje platonističku filozofiju na sveučilištu Ferrari, kada nastaju djela o poetici, novoj geometriji i kada postaje član uglednih akademija. Kapitalno mu je djelo Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia), u kojem je dao zaokružen sustav filozofije, a koje je naišlo na osudu crkvenih krugova i zabranu širenja zbog suprotstavljanja vjeri i unošenja elemenata nekršćanske religije. U filozofijskoj znanosti renesanse ima počasno mjesto kao istaknut novoplatonist i strastven protivnik Aristotelove filozofije. U Novoj sveopćoj filozofiji (1591.), kad je govorio o plimi i oseci more, oslanjao se na empirijske rezultate pionira hrvatske i svjetske oceanografije, dubrovačkog pomorca Nikole Sagroevića. Smatra se učiteljem znamenitog talijanskog filozofa Giordana Bruna, a svojim radom utjecao je i na mislioce 17. stoljeća, poput Hobbesa, Descartesa, Newtona i dr. Umro je u Rimu, 6. veljače 1597. gdje je i pokopan, u crkvi Sv. Onofrija.