Dobro mjesto za umiranje

Otočka Monica Belucci s lutkom u naručju. Ili bolje reći malomišćan­ska Marija Magdalena, žrtva patrijarhata, predmet sveopćeg prezira, ali i neutažive žudnje. S njom se ovaj roman otvara, ona ga i zatvara. Podignemo li pogled s njene ljetne haljine usred zime, ugledat ćemo Velikog i Malog medvjeda kao metaforu majčinske ljubavi i nepro­lazne tuge za izgubljenim djetetom. Pogledamo li pak kraj sebe, eto rogača koji se magično razrastao kroz krov u ratu napuštene viken­dice, a nešto dalje svjetionik na kraju svijeta kao simbol brutalne pri­vatizacije. Zavodljiv mediteranski kadar čine i bodulske ćakule i intrige malog mista; obiteljske tajne, a onda odjednom anonimna pisma sa slovima izrezanim iz novina kao u starinskim krimićima. I palme… posvuda palme, koje se izvijaju pod udarima juga, kao melankolični lajtmotiv otočke zime. Intimne štorije ljudi sa škoja i njihovih zvanih i nezvanih gostiju, stvarne i fikcionalne, izlažu se sukcesivno i polifono. Ispreplićući se s društveno-političkim aktualijama, bistre um, donose osvježenje, ne baš i olakšanje, mnogo je u otočkoj izolaciji nelagoda i bolnih sudara­nja. Atmosfera je filmična, otprilike onako kako kontinentalci zamiš­ljaju more izvan sezone, no malo je tu idile, iza stisnutih škura nevolja, zatrovanost, rezignacija, gubici. Zanimljivo, otočanima u romanu, koji sami sa sobom ne mogu na kraj, glavni je izvor tjeskobe potencijalni dolazak stranaca iz grada, iz Ostrelije ili pak migranata tko zna otkud. Posljednjih, tješe se, zasad na otoku nema, ali zato ih film, koji se na tu temu kod njih snima, suočava s mogućnošću da se to lako promijeni. Zavodljiva inzularnost jednom je utočište, drugome lječilište, treće­mu klopka; to mjesto dobro za umiranje možda je ipak pogodno za življenje, i to sretno. Vrijedi provjeriti.