Idemo dalje

Pavle Kalinić posudio je svoj glas upravo onima kojima uglavnom ništa drugo nije ni preostalo, onima koji politiku ne stvaraju, nego je izravno trpe na svojim posve konkretnim životima, pa bili oni hrvatski vojnici koji su poslani u afganistansku misiju s ne baš jasnim okvirom djelovanja i još manje jasnim političkim legitimitetom, ili američki stradalnici u uraganu koji je opustošio New Orleans, ili palestinski bombaši samoubojice odrasli u beznađu izbjegličkih logora… Zbog svega toga Kalinićeve je napise gotovo nepristojno nazvati političkim analizama i komentarima iako su oni baš to u najboljem smislu pojma, samo na način na koji nismo navikli, pa nas njihova izravnost i izazovnost, neskrivena emotivnost i gotovo okrutna jednostavnost u formulacijama zbunjuju i plaše. Kada on tjera politiku, onda je to politika ispričana, objašnjena i opisana jezikom koji je njen najveći neprijatelj i stilom koji bi je, ponadajmo se, trebao natjerati da se itekako zamisli. Za razliku od cinizma moćnih i velikih, njegov cinizam nikad ne prelazi u nihilizam, jer se dobro čuva da ne izgubi borbenost i zdravu buntovničku motivaciju; njegovi paradoksi nikad nisu sami sebi svrha niti sredstvo da se zakrinka neugodna poruka, jer se dobro čuvaju da ne izgube vezu sa stvarnošću, s bolno konkretnim licima i odnosima; njegova je ironija ljekovita, jer ne vrijeđa i ne podsmjehuje se – osim moćnima, dakako – nego otrežnjava i do kosti izoštrava sliku svijeta, kao u tipično kalinicevskom prikazu zatvorena kruga bliskoistočne tragedije, u komentaru u povodu jednog izraelskog raketiranja Gaze: Čak i kad je zračno raketiranje u pitanju, ako ne poginu militanti, pogibaju civili – djeca, žene i starci, koji su po definiciji ‘kolateralna šteta’. Ta ista kolateralna šteta, djeca naprimjer, ionako bi postali militanti da su imali priliku odrasti. Njihova eliminacija spada u preventivnu borbu protiv terorizma – odrađivanje posla unaprijed, tj. pomno učinkovito planiranje. Ni žene nisu ništa manje opasne, jer one, svi znamo, rađaju! A kad već rađaju Arape/Palestince, znamo da ustvari rađaju militante. Čitati tekstove Pavla Kalinića znači umoriti se da bi se odmorilo: umoriti se od tolikih dokraja ogoljenih slika prijetvornosti moćnih i bijede i gnjeva nemoćnih koje on bez milosti podastire pred čitateljeve oči i um, slika koje duboko uznemiruju, ali koje su istodobno za savjest – ako je i koliko je još živa – zapravo odmor od laži i bučnih fraza koje nas okružuju i korak po korak nepovratno zatupljuju i uništavaju. On nudi predah koji otrežnjava i istinu koja boli, strastvenu izravnost koja nije rođena u obilju i obijesti nego, u neslobodi i tjeskobi. Ivo Žanić