Kratki uvod u vječnu polemiku

Šetnja retoričkim šumama Slobodana Blagojevića – kultnoga sarajevskog pjesnika, prevoditelja, antologičara i urednika, prijeratnog korifeja svoga naraštaja unutar sarajevske književne scene, danas s haškom adresom – lucidno katalogizira, po autoru, mogući i stvarni polemički repertoar i njegove situacije kroza ljudsku povijest, i to od antičkih davnina do naših dana. U autorovu svojevrsnom izviđanju polemičke tradicije, mimo tipologizacije i sistematizacijskih ambicija, imponirajuća je, prvovrsno, njegova nejednodimenzionalna ideologija – on će, naime, u došaptavanjima ekskluzivno filozofskog i literarnog, ili pak socioantropološkog i filozofointuitivnog uma, detektirati i rastumačiti, i iznutra i izvana, svoj predmet, ogoljujući ga do bitnoga. Ali imponirajuća i zato što čitatelja obavezuje nesvakidašnjom erudicijom i aktom odgovornog čitanja. Problematizirajući sraz argumenata, fikcionalne dijaloge od Ksenofona do u naše vrijeme, Blagojevićeva esejistička mašta manje je zabavljena teorijskim opisima i dijagnozama retorike, a više njezinom praksom. Ako nije preuzetno reći, ona je ponajprije kompendij primijenjene retorike – njezinih zgoda i nezgoda. Posve nejednoznačno žanrovski odrediva, zaigrana oko fenomenologije kazivanja i dokazivanja, misaonih raspra i srazova, Kratki vodič u vječnu polemiku, povrh svega, knjiga je o neumornom i svevremenom čovjekovu naporu da uvjeri i razuvjeri, da afirmira i obezvrijedi, da izmisli, ako je to potrebno, dokaz po cijenu – nedostatka dokaza, naravno. Ili drukčije rečeno, posuđeno od autora: Kad bih mogao, bih, tako mi Boga, taman se i ne moglo.